Nesto plaho:))

Jedan brz, a odlican recept:

300g mljevenog keksa i 300g mljevenih oraha, ( ja sam umjesto oraha ubacila ljesnjake i bademe ) spojiti i promjesati- dodati omeksan margarin i sve to zaliti agdom (1/2kg secera i 10 kasika vode, pustit da prokuha).
Smjesu podijeliti na dva jednaka dijela, u jedan dio dodati 2-3 kasike kakao praha. U pleh ili tacnu poredati po zelji prvo tamni fil zatim svijetli, te na kraju staviti glazuru od cokolade.

Prijatno!

Koliko je današnja manifestacija plagijat one njujorške je manje bitno, po svojoj ideji ona budi emocije. Crvena linija, makar i prepisana, je danas u Sarajevu. Ono što je užas je to da su crvene stolice došle iz Srbije da simbolizuju crvenu, krvavu liniju Sarajeva. Ima li tu neke simbolike? Ili smo po ko zna koji put opet ispali glupi Bosanci? Krenuo sam sa suprugom i mlađim sinom kome je 10 mjeseci da odamo počast onima koji su poginuli između 1992. i 1995. Krenuli smo preko Markala, Ferhadijom, al' dočeka nas barikada kod Vječne vatre! Prolaz je dozvoljen samo za veoma važne ličnosti (VIP), samo s takvom akreditacijom. Molimo da prođemo sa bebom, moli i neki ratni invalid bez ruke, mole i dvije majke poginulih branitelja. FMUP je neumoljiv, mole majke i nude da daju na pokaz šehidske iskaznice. Razgrnu policija i bebu, i invalide i majke, samo da prođe VIP Carl Bildt, svi dobro znamo koliko je on “dobra” učinio za Sarajevo. Ne molimo mi više, insistiramo, tražimo da nam neko objasni zašto je ona crvena linija za nas, građane Sarajeva, zatvorena. Zašto mi koji smo tu prolazili svakodnevno i u godinama opsade sada ne možemo da prođemo? Zašto je tu postavljena ograda? Za koga? Moji sugrađani, navikli da trpe poslušno se vraćaju da zaobilaznim putem dođu do crvene linije. Zašto se samo mali broj ljudi pokušao suprostaviti ovoj besmislenoj naredbi o zatvaranju prolaza? Upravo naši najmiliji poginuli NE SJEDE na onim crvenim stolicama iz Srbije. PITAM: Zašto je Carl Bildt , intimus velikosrpskih političara, Vrlo Važna Osoba (VIP) u ovom gradu na današnji dan. Kome je on VIP? Ko mu je izdao akreditaciju? Zašto moja porodica i ja ne možemo slobodno da prođemo do glavne ulice našeg grada? Ko je to odlučio? Kažu nam da je gradska vlast tako odlučila. Da li je naredbu dao naš estradni gradonačelnik Alija Behmen? Da li je crvena linija danas u našem gradu više promocija onih koji su rekli da će napraviti “državu za čovjeka”. Gdje je danas država, a gdje li je tek čovjek? Čovjek koji ovo piše se danas osjećao poniženim i jadnim. Drugim nekim danima um pokušava sačuvati zdravlje, pa potiskuje ratne slike, ali danas sjećanja se bude... Kod mene su to mirisi, kada se pomiješa oporost baruta i prašine sa sladunjavim mirisom krvi. Svi oni kojima sam danas krenuo da se poklonim, mom Borisu, Mensuru, Nedimu... Ako su izašli iz mezara i grobova, radije su stajali nego sjedili na onim crvenim stolicama "made by Srbija". P.S. Prijedlog gradonačelniku za obilježavanje stradanja građana Sarajeva: Stabla su posječena da bismo mi, oni sretniji, preživjeli rat. Zasaditi 11.541 stablo. Svako stablo je jedan život za jednu smrt. Naša djeca će disati bolji zrak. Nije ovo politički pamflet u smislu “zelene krošnje protiv crvene plastike”. Već prijedlog jednog oca koji, eto, malo misli na budućnost svoje djece.

Piše:
Ahmed Imamović, reditelj

Hoće li čovjeku ikada biti lakše? Može li ???

Ponovo diraju u staru ranu.....po ko zna koji put sijeku po istom mjestu. I baš kao da svaki novi rez hvata dublje, oštrije reže, kida.....a bol ....tuplja, jača, duža....

Tek što sam predhodnu zalijećila. Brižljivo previjala, njegovala.....puhala da bude lakše. I na ožiljke ti  pazim....mažem, previjam, zračim.....i onda ćim malo zamladi pakujem u sedam celofana.......da se ne vide, krijem, šutim o njima. Meni tako lakše. Kada ih ne gledam, nekako, baš kao da manje boli, čak kao i da manji budu. Zbog toga ih ne volim ni dirati. Svježe je to-ha ga takneš-prokrvari. Neka i boli, ali to je moja bol. Kod mene joj je najljepše, pa je zbog toga možda tako ljubomorno čuvam.

Samo što, svakim novim rezom, nekako, sporije zarasta. Dugo zna da boli.valjda što se na isto mjesto udara?

Najviše mi žao što sam vremenom otupjela. Nekada sam imala suze i drago mi bilo. Nije duši ništa lakše što suze kvase lice. Srcu mi je bilo lakše....zbog njega.....što ih vidi. Neka zapamti moje suze dok ga svom snagom stežem, a njega boli.

Allah mu je uzeo sluh pa mu ne mogu objsniti zašto to radim. Ne priča, pa mi ne može reći da ga boli. Ne može me pitati zašto mu to opet rade. Ali njegove oći kazuju ono što se riječima nikada isprićati ne bi moglo. Sve u samo jednom pogledu: Zašto?.....Boli!....Pustite me više!....Zašto i ti majko?.....Hoće li brzo?.....Ljut sam!....Nemoćan......Ali pun ljubavi-njegovo je ime. ..............

I tako sam nekada plakala...........nek pamti moje suze, neka zna da je i meni teško.....nekada.....

Sada ga kao kakav krvnik i dušmanin stegnem. Njegov pogled je onaj isti, ali ja nisam ista...boli.... Boli možda čak više sada nego prije, samo što vremenom insan kao da može da podnese veću bol, ali zato i oporavak duže traje.

I svaki put ne preostaje mi ništa drugo nego da se dovom Milostivom, prepustim sjekaču čekajući vađenje noža, pa da se stisnem uz evlad još snažnijim zagrljajem.....Razgovaraćemo pogledima, tješiti se poljupcima i svako na svoj način vidati nove rane.

Pitam  malenog koliko ima imanskih sarta, odgovara 6. Ja mu kazem da ih nabroji kad ce on:
-Prvi, drugi, treci......

Centar za napredne studije u Sarajevu (CNS), Društveni kongres Sirijaca u BiH i Centar za civilizaciju Balkana (BALMED) Vas pozivaju na tribinu "Revolucija u Siriji: godina zločina vlasti nad vlastitim narodom".

Uvodničari na tribini su: gosp. Mustafa Bakou iz Društvenog kongresa Sirijaca u BiH i dr. Ahmet Alibašić, direktor Centra za napredne studije.

Tribina će se održati u amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese, ul. Sarači 49, u četvrtak, 15. marta 2012. godine u 16:00 sati.

Radujemo se Vašem dolasku.

Danas smo zavrsili ljekarski pregled za upis malenog u skolu. Moje iskustvo s pedijatricama do sada ( a bilo ih je ihahaj ) je bilo poprilicno dobro......a danas!!!
Kada bih i zazmirila na maratonski pregled djeteta, teta pedijatrica je bila poprilicno bezobrazna. Ljubazno joj kazem da smo u porodici svi pod nekom virozom i da maleni nesmije dobiti vakcinu, a ona ironicno objasnjava da ja imam pravo da kazem istinu tj. da dijete ne zelim vakcinisati.

Slusam sebe kako joj sve iznova ponavljam i prosto ne mogu da vjerujem da ona meni N-E-V-J-E-R-U-J-E!!!

p.s.
Ne znam da li su i ljekari zakonom zasticeni i da li moj post podlijeze sankcijama i krivicnom goNjenju.....pa et' halalite/oprostite na mom neznanju.

Tesnimove art radionice